Prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić

NIKOLA ZRINSKI
(Čakovec, 1. V. 1620. - Kuršanec, 18. XI. 1664.)

Nikola Zrinski zasigurno je jedna od najistaknutijih osoba u povijesti hrvatskog naroda. Bio je hrvatski ban (1647.-1664.), ratnik, vojskovođa, pisac znamenitog djela Adrijanskoga mora sirena, pisac najpoznatijih vojnih rasprava toga doba, utemeljitelj franjevačkog samostana u Čakovcu, graditelj novoga Zrina, utemeljitelj najpoznatije hrvatske knjižnice toga doba i začetnik anticentralističkog pokreta. Kada je 18. studenog 1664. u 45. godini života umro, bio je u zenitu svoje slave. Europski vladari natječu se u priznanjima, a u Londonu 1664. izlazi Nikolina biografija. Za života i poslije smrti imao je nebrojene poklonike, ali isto tako i brojne protivnike i zavidnike. Pratilo ga to za života, ali i kroz duga stoljeća, sve do naših dana, kada obilježavamo ovu 340. obljetnicu njegove prerane, tragične i nikada razjašnjene smrti, koja je kao grom odjeknula doslovno diljem Europe. Kuršanečka katastrofa od 18. studenog 1664. za koju nikada nije utvrđeno što je bila - nesreća ili političko umorstvo - bila je uvod u još jednu još tragičniju katastrofu, onu koja se dogodila 30. travnja 1671.
Nikola Zrinski bio je pokopan 21. prosinca 1664. Pogrebne obrede vodio je zagrebački biskup Petar Petretić, a pogrebni govor održao je lepoglavski pavlin Ivan Kery, koji ga nazvao «utjehom Ugarske, svjetlošću Slavonije, potporom Dalmacije, srcem Europe, kumirstvom države, slavom kršćanstva, štitom carevine, užitkom papinskim te najjačim zaštitnikom općeg dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja».
Tajnik braće Nikole i Petra augustinac Marko Forstall, podrijetlom Irac, u Stematohographiji (Rodoslovlju) zapisao je: «Jedva se može vjerovati koliku je žalost u europskim zemljama izazvala njegova smrt, rekao bih da se zajedničkim suzama oplakuje drugi Tit Vespozijan, tako kao da svi žale što su sada sirote, oplakujući kršćanski svijet koji je lišen svog stalnog čuvara ... Hrvatska oplakuje oca domovine, Štajerska branitelja, Austrija čuvara». Prema patru Marku Forstallu tijelo Nikole Zrinskog «21. prosinca svečanim sjajem, na pogrebu ukrašenim brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano je u mjedenom sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni.»
Hrvatska banica, književnica i mučenica smrt hrvatskoga bana u spričavanju Zrinskog ovako oplakuje:

Ki to glas za Boga, ki se svitu čuje
Po puščinah koga, Eho razglasuje.
Miklovuša Zrinskoga, smert glasom šetuje,
Černa zemlja koga i nedomje krije.


Svoje spričavanje Katarina Zrinski završava ovako:

Plači Mejumorje Gospodina tvoga,
Orsagi žalujte bana hervatskoga.
Vi vugerske strane prijatelja svoga,
Varaši krajine glavara vridnoga.

I ja ču plakati nevoljne prilike,
Suzami se vmiti zverh tuge velike,
Glasom ču moliti Boga večne dike,
Hti Zrinskomu dati pokojnost u vike.

Nikolu Zrinskog u toj pjesmi ona naziva ščitom krščenikov. U jednoj drugoj njezinoj pjesmi ona ga naziva ovako:

Hervacka, Ugarska orsaga glavar znan
Velike mudrosti i vitez izebran.

Na kuršanskom obelisku, podignutom 1728., na mjestu gdje je Nikola Zrinski smrtno ranjen, u žalobnom epitafu čitamo:

«Sors bona - nil aliud» mediis servavit in armis,
eripuit fato sors mala, nil aliud.
Dobra sudbina - ništa drugo, sačuvala ga u ratovima,
Ugrabila ga kobno zla sudbina - ništa drugo.


Gorka je ironije sudbine da su se posmrtni ostatci hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, koji su u tuđoj zemlji ležali dugih 238 godina, gorka je ironija da su se njihovi posmrtni ostatci očuvali, a Nikolini koji su ležali tu pokraj nas u Svetoj Jeleni, nisu očuvani. Odista je to slučaj bez presedana, koji govori da je ime Zrinskih zbog obrane hrvatske državnosti do te mjere bilo satanizirano da je stoljećima, do najnovijeg vremena, njihovo ime bilo tabu tema.
Za svoju knjižnicu u kojoj nalazimo knjige iz svih najpoznatijih europskih tiskara, Nikola Zrinski godine 1662. dao je izraditi katalog ovoga naslova: Catalogus omnium librorum bibliothecae Csaktorniensis excellentissimi atque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrinio bani. Anno Domini 1662. die 10 octobris (Katalog svih knjiga knjižnice čakovečke presvijetle visosti gospodina kneza i bana Nikole Zrinskog. Ljeta Gospodnjeg 1662., dne 10. listopada. Iz Kataloga je vidljiva i stručna sistematizacija knjiga. Knjige svoje knjižnice podijelio je u 11 struka. Kolika je bila vrijednost te knjižnice, govori podatak da je veliki hrvatski pisac i mislilac Juraj Križanić (Obrh, 1618. - Beč, 1683.) godine 1642., prije svojih misija u Rusiji, po svojem izboru došao za župnika u Nedelišće zbog knjižnice Nikole Zrinskog u Čakovcu. U njegovom glavnom djelu Razgovor o vladateljstvu, poznatijem pod imenom Politika prepoznaje se literatura koja se nalazi u čakovečkoj knjižnici Nikole Zrinskog. Zrinskom knjižnicom koristili su se svi članovi obitelji Zrinskih, svi oni koji su boravili na Zrinskom dvoru, ali, naravno, u prvom redu on sam, što je vidljivo iz njegova Adrijanskoga mora sirene, ali i iz njegovih glasovitih vojnih rasprava.
Zrinska knjižnica imala je najčudesniju sudbinu. Nakon smrti Nikole Zrinskog knjižnicu nasljeđuje Nikolina udovica Sofija Löbl, koja knjižnicu ostavlja sinu Adamu Zrinskom (1662.-1691.) koji je, ratujući u velikom protuturskom ratu pao kod Slankamena 19. kolovoza 1691. Njegova udovica Marija Katarina Lamberg udajom za grofa Maksa Arnušta Vlašima knjižnicu prenosi u južnomoravski grad Bitov. U Bitovu je knjižnica ostala sve do 1893., kada ju kupuje poznati bečki antikvar Sigismund Kende. Oćutivši kakva mu je vrijednost dospjela u ruke, Kende o Zriniani tiska katalog. To je omogućilo da Hrvati doznaju za nju. Zauzimanjem tajnika Levina pl. Horvata i predstojnika za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog Hrvatska zemaljska vlada Zrinianu je 1893., na sreću, otkupila i dala na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje se i sada - na njezin ponos - nalazi.
Davanjem časnog imena najpoznatije hrvatske knjižnice čakovečkoj Gradskoj knjižnici na djelotvoran način vraćamo u njegov rodni grad i ime tvorca te knjižnice velikog hrvatskog bana, vojskovođe i pjesnika Nikole Zrinskog. Tom činu svi se radujemo uvjereni da se time odužujemo ne samo tom velikom neumornom čovjeku nego i da na taj način doprinosimo napretku i ugledu čakovečke knjižnice i grada Čakovca.
Ipak tom velikom čovjeku za njegov povratak tek su neznatno odškrinuta vrata. Matica hrvatska i Družba Braće hrvatskog zmaja uputili su zamolbu da se na njegov spomenik - pred kojim je narod u doba Domovinskog rata palio svijeće - upišu ove njegove riječi: ««Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me, Croatam et quidem Zrinium esse scio. (Svjestan sam toga i to ne niječem, da sam Hrvat i da sam Zrinski).» Ovo očitovanje Zrinskog je to važnije što se u posljednje doba budi mađarski iredentizam (Jutarnji list, 11. XI. 2004.). Spomenuti naš prijedlog neka daleka komisija, tko zna kojeg centralnog komiteta, odbila je. Taj prijedlog u ime Matice hrvatske i Družbe Braće hrvatskog zmaja potpisali su znanstvenici, autori knjiga o Zrinskima: sveuč. prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić, predsjednik Matice hrvatske - Ogranak Čakovec, član Glavnog odbora MH i član DHK i sveuč. prof. dr. sc. Dragutin Feletar, pročelnik Stola Čakovec i dekan Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Isto tako tu zamolbu potpisao je i veliki meštar Družbe Braće hrvatskog zmaja mr. sc. Matija Salaj. Sve te osobe, kao autori brojnih knjiga i projekata, imaju visoki znanstveni dignitet unutar čitave Hrvatske, pa i u inozemstvu. Ustanove koje oni zastupaju čitavu svoju djelatnost - od 1842. i 1905. - usmjerile su na čuvanje hrvatske kulturne baštine, o čemu svjedoče brojne knjige, brojni spomenici i spomen-ploče. Za to, iz navedenih razloga javno protestiram zbog omalovažavanja spomenutih ustanova i spomenutih znanstvenika koji su prijedlog potpisali.
Slava Nikoli Zrinskom!

Gornji Kuršanec, 18. studenog 2004.